Conference Archive

Zadnjih godina na tržištu su se pojavili fotogrametrijski softveri, koji implementiraju
visokoautomatizirane fotogrametrijske postupke u izmjeri i rekonstrukciji prostornih modela. Jednostavnost primjene i visoka efikasnost omogućuje afirmaciju i primjenu fotogrametrijskih metoda u svim strukama koje imaju potrebu za rekonstrukcijom
prostornih modela, a profesionalno se ne bave fotogrametrijom. Posebno veliki interes
vlada u arheologiji za izmjeru arheoloških artefakata. Stoga se u ovom radu uspoređuju
visokoautomatizirane fotogrametrijske metode izrade 3D-modela arheoloških artefakata sa modelima dobivenim klasičnim skeniranjem, te dali po pitanju točnosti 3D-modela ovakve metode mogu zadovoljiti za izradu suvremene arheološke dokumentacije.
U radu će se predstaviti rezultati dobiveni korištenjem softvera Agisoft stereoscan i
laserskog skenera Minolota VIVID 9i primjenjeni na modeliranje nekoliko karakterističnih artefakata A kategorije iz fundusa Arheološkog muzeja u Zagrebu.

Arheološka dokumentacija je jedno od najbitnijih područja arheologije. Ona direktno utječe na interpretaciju i uz njenu pomoć možemo rekonstruirati situaciju na
terenu koja je neizbježno uništena arheološkim iskopavanjima. Razvojem novih tehnologija, pogotovo na području softvera, danas je moguće uz vrlo precizne SfM (Structure
from Motion) algoritme generirati trodimenzionalne modele lokaliteta, predmeta ili
čitavih područja.
Na raspolaganju su nam mnoga različita softverska riješenja, neka pripadaju u sferu
open-source programa, dok su druga komercijalne naravi. Kroz testiranja arheologa i
geodeta sa svih strana svijeta pokazalo se da agisoftov PhotoScan daje najbolje rezultate. Upotrebom naprednih SfM algoritama ovaj program za modeliranje uspoređuje niz
odabranih fotografija kako bi na njima pronašao zajedničke točke iz kojih se generira
trodimenzionalni model. Sam model je prilikom postupka izrade moguće i georeferencirati, te on tada postaje i u potpunosti mjerljiv. Zahvaljujući nužno kvalitetnim i
detaljnim fotografijama moguće je ekstrapolirati teksture sa fotografija na sami model.
Iz teksturiranog modela tada lako možemo selekcionirati različite poglede i presjeke za
iscrtavanje nacrta lokaliteta.
Razvojem sve naprednijih softverskih riješenja modeliranje iz fotografija polako postaje standard na arheloškim iskopavanjima. Danas je moguće na taj način zabilježiti sve
stratigrafske slojeve unutar sonde, te kasnije izvršiti virtualno iskopavanje i na taj način
reintrepetirati arheološke podatke.

Metode fotogrametrijske 3D izmjere su do unazad par godina uglavnom koristili
usko specijalizirani stručnjaci u okviru geodezije i geografije. Razvojem modernih softverskih rješenja digitalna fotogrametrijska 3D izmjera postaje široko dostupna.
Relativno pristupačne cijene automatiziranih softvera, mogućnost korištenja svih tipova digitalnih fotoaparata, te minimalno poznavanje fotogrametrije predstavljaju veliki
potencijal za korištenje te tehnologije u različitim strukama, pa tako i u arheologiji.
Kako značajni dio dokumentacije s istraživanja arheoloških nalazišta čine različite vrste
fotografija te mjerni podaci, digitalna se fotogrametrijska 3D izmjera nameće ne samo
kao nadopuna, već i kao detaljnija zamjena za postojeće načine arheološkog dokumentiranja.
Na temelju rezultata digitalnih fotogrametrijskih 3D izmjera izvedenih na četiri arheološka nalazišta različitog tipa, autor predstavlja mogućnosti upotrebe dobivenih podataka za izradu nacrta arheoloških tvorevina te dokumentiranje morfoloških značajki
nalazišta. Predstavljeni pristup daljnjim razvojem tehnologije ima potencijal postati
standardni dio arheološke dokumentacije.

Unazad šest godina provode se arheološka istraživanja lokaliteta Alilovci Lipje. Istražena su dva poluukopana stambena objekta s nadzemnom drvenom konstrukcijom, na što ukazuju velike količine kućnog lijepa kojim je drvo bilo premazano. Prvi
istraženi objekt u sondi A je dimenzija 13,5 X 6,5 m, dok je drugi znatno manji 5 X 2,5
m. Osim izuzetno kvalitetnog keramičkog materijala pronađena su i dva vrlo vrijedna
nalaza, Brotlaibidol i jantarna perla, koji govore o živim putovima komunikacije i trgovine u vrijeme početka srednjega brončanoga doba.
Kao pomoć pri definiranju granica srednjebrončanodobnog naselja, na području ranijih istraživanja i u neposrednoj okolici, uvedena je magnetska geofizička metoda kako
bi se utvrdila njezina korisnost u određenom prirodnom i arheološkom kontekstu. Magnetogram je pokazao dva opća klastera anomalija različitih oblika i veličina u dva odvojena područja. Neke od odabranih anomalija iskopavanjima su potvrđene kao kuće,
a druge kao jame. Razumijevanje tih anomalija je kasnije aplicirano na cijelokupnu
površinu. Tijekom iskopavanja s otkrivenih arheoloških struktura uzeta su mjerenja
suceptibiliteta za stvaranje 2D magnetskih modela, koji su uvedeni za još pouzdanije
tumačenje izmjerenih anomalija.

Posljednjih godina su arheološka istraživanja napredovala neslućenom brzinom i
brojni koraci su napravljeni u smjeru povezivanja arheologije sa saznanjima brojnih
drugih znanosti od kojih je arheologija »posudila« i za svoje potrebe preradila njihove
metode.
Metode kao što su lidarska snimanja i geofizička istraživanja koristili smo u projektu
Tradicija i inovativnost u prapovijesti, a nastavljamo i u projektima u tijeku: Entrans
i BorderArch Steiermark. Ove metode integrirane su u sada već skoro standardiziran
postupak istraživanja, koji uključuje prije svega nedestruktivne, a samo u ograničenom
obimu i nisko destruktivne metode. Na ovaj način pokušavamo što je moguće priciznije
istražiti i shvatiti pojedine arheološke lokalitete s užom i širom okolinom, dok se pri
tome služimo i različitim analizama sa GIS alatima.
Pomoću iskustava stečenih istraživanjima na arheološkom kompleksu Poštela kod Maribora, u 2014. godini smo istraživanja uspješno proširili i na dva, do sada slabije poznata arheološka lokaliteta: Novine i Plački vrh kod Šentilja u Slovenskim goricama na
Slovensko-Austrijskoj granici.
Naša su istraživanja usmjerena prije svega na lokalitete iz vremena starijeg željeznog
doba, te donose i značajne informacije za zaštitu kulturnog dobra i planiranje srodnih
istraživanja u budućnosti.

Put do arheološko korisnih informacija dobivenih geofizičkom metodom na prapovijesnim lokalitetima je još uvijek dosta nerazrađen pa time i nesiguran. Najznačajniji
razlog su raznovrsni šumovi, kako u geofizici nazivamo sve vrste nepoželjnih smetnji,
koje se »talože« na arheološko bitan dio informacije, pa je time koristan dio zapisa
teško čitljiv ili potpuno nerazumljiv.
Primjena geofizike na prapovijesnim lokalitetima se u najvećoj mjeri ograničava na
korištenje magnetske metode. Magnetska svojstva arheoloških struktura, koje se po
mineralnom sastavu često samo malo razlikuju od bliže okoline u kojoj se nalaze, su
danas naime mjerljive iako su za faktor 1000 i više slabije od materijala, koje iz iskustva znamo kao nosioce magnetskog polja. Tek na ovoj točci tehnološkog razvoja su se
otvorile mogućnosti za stvarno djelotvornu upotrebu magnetske metode u istraživanjima prapovijesnih lokaliteta.
Kod magnetske prospekcije na prapovijesnim lokalitetima su najefikasnija mjerenja
promjena u gustoći protoka totalnog magnetskog polja na gradientni način. U okviru projekata u tijeku testiramo i mogućnosti mjerenja totalnog magnetskog polja na
jednom senzoru sa kalibracijom putem korištenja baznog senzora za pračenje lokalnih
promjena u magnetskom polju Zemlje. Magnetska prospekcija je popračena s mjerenjima magnetskog susceptibiliteta u plitkim bušotinama i probnim sondama za dopunske informacije nužne kod stvaranja 2D arheo-fizičkih modela konkretnih arheoloških
objekata.
Ostale se geofizičke tehnike koriste uglavnom na površinama izabranim na osnovu pozitivnih rezultata magnetske metode za dobivanje komplementarnih podataka o konkretnim arheološkim objektima i/ili sredini u kojoj se nalaze. Naprednom obradom
rezultata georadarske metode, metode geoelektričnog kartiranja i u zadnje vrijeme
elektromagnetske metode niskih frekvencija, dobivamo značajne, arheološki relevantne informacije na površinama odabranim na osnovu arheološki čitljivih informacija
magnetske metode.

U izlaganju će biti izneta iskustva stečena tokom sistematskih istraživanja poznoneolitskog naselja Crkvina kod sela Stubline (Srbija). Tokom devet sezona istraživanja
(2006-2014) pređen je put od ’’praznog polja’’ do prvog publikovanog plana na kome
je vidljiva organizacija jedog poznoneolitskog – vinčanskog naselja. Ukratko će biti izložena primenjena metodologija istraživanja: od detaljnog površinskog pregleda, preko
geofizičkih ispitivanja (geomagnetskih i geoelektričnih) do samih iskopavanja. Poseban
akcenat biće stavljen na korišćenje rezultata prethodnih nedestruktivnih istraživanja
prilikom planiranja samih iskopavanja. Takođe, biće izneta i iskustva o korelaciji podataka dobijenih geofizičkim ispitivanjima sa rezultatima iskopavanja više različitih vrsta
poznoneolitskih objekata.

Geofizička istraživanja na lokalitetu Kamenica u Vinkovcima prvi su puta izvršena
2012. godine. Snimanje je vršila tvrtka GEOARHEO d.o.o. Snimke su pokazale izvrsno očuvan ranokršćanski kompleks s jasno vidljivim tlocrtnim odnosima i dubinom
zidova i temelja od preko 2 metra. Na temelju tih snimki 2013. godine izvršena su
probna istraživanja koja se nisu u potpunosti podudarala sa snimkama. Zbog razlike
u snimkama i istraženim situacijama Ministarstvo kulture, koje je financiralo i prvo
snimanje, pristalo je financirati novo snimanje koje je u kolovozu 2014. godine izvršila
tvrtka GEARH. Nove snimke su pokazale puno bolju korelaciju s istraženim situacijama.
Namjera nam je prikazati kako još uvijek ima prostora za napredak u poboljšanju snimanja i interpretaciji geofizičkih snimki, ali i da su uz korištenje dobre prakse i povratnih informacija geofizička istraživanja nužna u gotovo svim slučajevima arheoloških
istraživanja, a pogotovo sustavnih.

Sve češća i intenzivnija degradacija stanja krajolika aktualizirala je u zadnjih nekoliko
desetljeća ovu temu u krugovima zaštite kulturne i prirodne baštine. Mnogobrojne
međunarodne konvencije i preporuke načinjene su kao iskorak s ciljem zaštite, upravljanja i planiranja cjelovitosti krajobraznih vrijednosti prepoznavajući ih kao zajedničko
nasljeđe Europe.
U legislativnom okviru Republike Hrvatske kulturni krajolik prepoznat je kao problemska cjelina no istovremeno, zbog mnogobrojnih prirodnih i kulturnih komponenata
koje ga konstituiraju, ostao je temom studija različitih disciplina. Definiranje kulturnih
krajolika, a ujedno i donošenje propisa za njihovu zaštitu, nalazi se u zakonskim aktima,
nacionalnim strategijama i akcijskim planovima u nadležnosti različitih državnih resora,
a samim time i njihova provedba dio je djelokruga više tijela državne uprave. Iako su
pojedini kulturni krajolici tema mnogih istraživanja, nedostatak razrade kriterija za donošenje standardiziranih postupaka u njihovoj identifikaciji, proučavanju, valorizaciji
te dokumentaciji doveo je do njihove nedovoljne formalne, a time i praktične zaštite.

Unutar osnovne digitalne baze podataka za rimsku keramiku Arheo baze prezentirane na Skupu „Metodologija i arheometrija – stanje i smjernice“ u organizaciji
Odsjeka za arheologiju Filozofskog Fakulteta Sveučilišta u Zagrebu 2013. godine izdvojena je web aplikacija za fabrikate. Zajednička baza služila bi prvo u svrhu određivanja
fabrikata, a zatim za stvaranje preglednih karata rasprostiranja antičke keramike, kao
centralnog mjesta za pohranu podataka na području rimskih provincija Dalmacije, Panonije kao i dijela X italske regije koja je danas na području Republike Hrvatske. Kako
bi podaci o fabrikatu imali iste parametre potrebno je utvrditi zajedničke kriterije prema dogovorenim i već prakticiranim standardima za mikroskopske analize. Stvaranje
digitalne baze podataka s arheoloških lokaliteta prema ujednačenim kriterijima pridonijela bi točnijoj i bržoj analizi rimske keramike. Web-aplikacija za fabrika

Osnovna klasifikacija keramičkog materijala i bazična “obrada” grnčarije zasnovana na
unošenju kodiranih opisa određenih atributa u baze podataka, najčešće se završavaju
jednostavnim statističkim proračunima u kojima se kao osnovni rezultat ističe dominacija određenih formi, tipova ili klasa. U interpretaciji, međutim, često dolazi do pogrešaka,
pre svega zbog toga što se učestalost pojedinačnih tipova/klasa izjednačava sa učestalošću
određenih aktivnosti koje se za njih vezuju. U takvim tumačenjima se ne uzima u obzir da
posude prolaze kroz veoma dinamičan “upotrebni vek”, učestvuju u nizu interakcija i ulaze
u arheološki zapis pod različitim okolnostima i iz različitih razloga. Cilj analize je, stoga, i
utvrđivanje i razumevanje faktora koji određuju odnos između grnčarije u realnoj upotrebi
u prošlosti i one koja čini asemblaž definisan na osnovu arheoloških iskopavanja. Na primerima će biti razmotreni tzv. principi dugovečnosti grnčarije, u kojima centralno mesto imaju
način i učestalost upotrebe, ali i ponovna i sekundarna upotreba i recikliranje.

Arheologija koristi znanstvene metode kao ispomoć pri interpretaciji arheološke
građe, međutim neovisno o mjeri u kojoj se te metode koriste, konačni cilj arheološkog istraživanja je uvijek historijski – stjecanje znanja o prošlosti i/ili rekonstrukcija
događaja i pojava iz prošlosti. Taj cilj je zajednički i povjesničarima i arheolozima. I
dok povjesničari i arheolozi surađuju na rješavanju partikularnih problema pri donošenju zaključaka o određenom povijesno/arheološkom pitanju, u nedovoljnoj mjeri se
oslanjaju jedni na druge u suočavanjima s elementarnim problemima svojih struka i
njihovim teorijskim temeljima. U fokusu interesa istraživača obje discipline je način
pribavljanja podataka umjesto pronalaženja adekvatne metodologije za interpretaciju
tih podataka. Pitanje vjerodostojnosti uzorka temeljem kojeg se donose zaključci također je zajednički problem obje discipline. Bez obzira na koju se vrstu građe istraživač
oslanja, ta je građa prošla kroz nekoliko procesa selekcije od trenutka njenog nastanka do danas stoga mi baratamo vrlo limitiranim podacima o bilo kojem razdoblju naše
prošlosti. U posljednjih stotinu godina i arheologija i povijest su se okretale drugim disciplinama i koristile njihove metode. Postojali su pravci u obje discipline s predznakom
„nova“ u okvirima kojih se pokušalo „poznastveniti“ interpretacije koristeći prirodoznanstvene i kvantitativne metode. Vjerovalo se da se korištenjem tih metoda može
riješiti najteži problem svake povijesne znanosti što je vjerodostojno tumačenje. Ti su
se pravci pokazali nedovoljno adekvatnima za odgovore na postavljena pitanja, stoga
se počelo posezati za drugačijim epistemološko metodološkim okvirima, prikladnijim
za analizu, interpretaciju te tumačenje građe iz prošlosti. Ovaj rad donosi usporedni
pregled škola i pravaca 20. stoljeća koji su pokušali riješiti pitanja metodologije, objektivnosti i pronalaženja možebitnih zakonitosti na temelju kojih bi se stvorili okviri za
tumačenje arheološke i povijesne građe. Također raspravlja se o potencijalima naracije
koja se posljednja dva desetljeća u okvirima obje struke ističe kao legitimni oblik prezentacije historiografske/arheološke zbilje.